Vijesti
Veterani međimurskog lovstva: Franjo Karlovčec (97) iz Žabnika i Franjo Lebar (95) iz Železne Gore
Studeni je mjesec u kojem lovci štuju i slave svog nebeskog zaštitnika Svetog Huberta, a tim povodom razgovor je obavljen s dvojicom najstarijih međimurskih lovaca (veterana) Franjom Karlovčecom (97) iz Zaveščaka kao najstarijim živućim međimurskim lovcem te veteranom lovstva u Međimurju te međimurskim lovcem s najduljim lovačkim stažem Franjom Lebarom (95) iz Železne Gore. I Karlovčec i Lebar uz lovstvu imaju svoje poslove koji su im bili osiguravatelji življenja. Karlovčec je urar (vurmohar),a Lebar vinogradar i vinar.
Davne 1922. godine, 7. listopada u Žabniku se rodio Franjo Karlovčec koji je danas u 97. godini života najstariji međimurski lovac i urar. Velimo kako smo došli malo o lovu i lovstvu razgovarati, jer eto bilo je Hubertovo i rođendan. – Ja pak bi šteo, kada ste već došli da napišete moju životnu priču, jer ne znam budete li već imali prigode me pohoditi, jer vidim kaj niste baš mladi, šaleći se o ovom zadnjem rekao je Karlovčec, a mi smo pristali bez uvjeta, neka potraje.
– A gdje Vam je puška? Bez puške o lovcu i lovu teško je razgovarati, malo smo uznemirili našeg domaćina.
– Od prošle godine nemam puške niti vozačke. Teška i bolna je priča, zapravo istina kako sam ostao bez puške i vozačke. Na nečiji nagovor liječnica mi je zabranila nošenje puške i vožnju. Navodno zbog starosti i zdravstvenog stanja. Rekao sam kako se dobro osjećam i dobro vidim, no nije pomoglo. Na kraju životnog puta nanesena mi je nepravda, moguće iz mojeg zadnjeg lovačkog društva.
Neću u detalje i imena, ali siguran sam kako nije postojao razlog za zabranu mi nošenja lovačke puške i vožnju automobila. Znate ljudi Vam ne vole pravičnost i istinu, a moćni su te je bolje da ovako ostane.
Ja sve dobro znam, pomalo tužno govorio je Karlovčec, uvjerivši nas kako na mobitelu bez naočala čita poruke te popravlja ure.
Kako i kada ste postali lovac?
– Volio sam ljude i društvo i nisu me puno trebali u Svetom Martinu na Muri nagovarati da postanem član Lovačkog društva Trčka u Svetom Martinu na Muri. Isto tako kada sam postao vurmohar (urar) imao sam puno prijatelja, pak sam morao raditi noću, jer po danu sam stalno imao društvo. Iz više razloga, a ponajprije osobnih, napustio sam svetomartinske lovce i prešao u Selnicu.
Govorili su kasnije, kada su svetomartinski lovci išli u lov, sada bez mene, znali reći da bez Franca idu i izgledaju kao na sprovodu. Ja sam uvijek znao naći nešto zanimljivo i zabavno i uvijek sam stvarao dobru ozračje. Nije mi lov bio najvažniji, niti ne znam jesam li što od divljači ustrijelio ili ne. Samo društvo i druženje, kako u lovu tako i u urarstvu, mene su vodili kroz život.
Mogu reći kako iz selničkog lovačkog društva nisam odnio niti jednog fazana, makar sam na to polagao pravo. Je, pozabio sam Vam reći kako sam u lovstvo krenuo 1970. godine, prvo kao stažista, a potom kao ravnopravni lovac, naglasio je Karlovčec, sada puno vedriji nego u početku. Pri odlasku nas je pozdravio riječima ‘Lovac jednom, lovac uvijek’, dodavši preko praga.
– Lovcem sam postao ne zato da ubijam divljač nego da se družim s dobrim ljudima, rekao nam je Franjo.
U toplom domu vinara i lovca Franje Lebara u Železnoj Gori, dočekao nas je sam. Rođen je 19. studenog 1924. godine, ovdje u Železnoj Gori.
Primjećujemo kako Vam je pred nekoliko dana bio rođendan i to poluokrugli 95., pa čestitamo! – Hvala, hvala Vam lijepa! Sad velim kak sam jednako blizu stotki kak i devedesetki, samo kaj ve sve dalje idem od devedesete prema stotki. A ne živim 100 na uru. Jako brzo su mi prošle ove godine života i sve do smrti supruge Julijane sve mi je bilo lijepo, a sada mi je teško, premda su mi kćerke i njihove obitelji uvijek pri ruci.
Kada ste postali lovac i što Vas je tome dovelo?
– Lovac sam postao po dolasku iz vojske 1948. godine. Bilo je nas petero koji smo rekli da idemo osnovati ili nastaviti lovačko drušvo koje tijekom II. svjetskog rata nije djelovalo. Povod je bila želja za druženjem, a ne toliko lovom, premda je tih godina bilo jako puno divljači. Bilo smo jako disciplinirani, ali veliki prijatelji i kolege. Danas na žalost divljači je sve manje, jer modernizacija u poljoprivredi nije donijela ništa dobro lovcima. Sjećam se kako smo poslije II. svjetskog rata morali za ‘državu’ ustreliti 60 zečeva za mjesec dana. Mi smo ih toliko ustrjelili jedno dopodne. Toliko je zečeva bilo. Srna je bilo jako malo, a danas ih je jako puno. Vidite, kak se to sve spremenilo.
Jeste li imali vlastiti lovački dom gdje ste se družili nakon lova i odmarali umorne noge?
– Ha, ha, ha…, odmarali noge??? Bili smo mladi, zdravi i fletni kak jeleni. Doma nismo imali, pak smo se nakon lova sastajali naizmjenično kod članova društva. Kako je onda država bila Jugoslavija i nije bilo strogih granica, često smo se družili s lovcima iz susjedne Slovenije, ponajprije s onima iz Razkrižja. S njima smo se načešće sastajali i družili kod dragog nam prijatelja i upravitelja Štrigovskog vinskog podruma Viktora Belovića. To nigdra ne budem zaboravio. Viktor je znao narezati meso z tiblice i klobasice, a podrum je imao dobro vino, te smo često doma dolazili kasno u noć.
Onda pak su doma bile nevolje. Ja sam se više bojao i sramio pred roditeljima nego pred suprugom, makar sam bio odrastao, dobro sam poznavao strah pred njima. Onda sam do druge nedjelje bio dobar, onda pak znova s pajdašima strah u zaborav i za stolom i kupicom do polnoći. I tak puno puta. No, nikada nismo pčinili nikakvo loše djelo, nego jednostavno nam je bilo lijepo. I zato naglašavama, nije meni bilo stalo da lovim divljač, nego da se družim s ljudima!
Jeste li uz lovstvo imali svoj vinograd, kao godinama poslije i devedesetih prošlog stoljeća kada smo se upoznali?
– Ne, svoj vinograd nisam imao, nego samo gorice od roditelja. I mojih i ženinih. Naš prvi vinograd zasadio sam 1953. godine i tako je počelo moje vinogradarstvo i vinarstvo, s time što smo prvih godina i desetljeća grožđe uglavnom predavali u štrigovski podrum, a tek kada smo dobili geografsko porijeklo, sve više smo doma prešali.
Idete li kada u lov i zovu li Vas sadašnji lovci na druženja?
– Zvali su me sadašnji lovci u LF Fazan, ali ne mogu ići. Noge su stare, a srce sve slabije. I kaj da im smetam. Do svoje 86. godine sam se osjećao kao dečko, mogao sam hodati, žuriti se i sve je išlo kak po loju, ali….
A čujem kako se lijepo druže i često puta kuhaju gulaš, imaju dobro vino i lijepo im je . I neka tako bude. Vidite, kad sam bio mlađi lovac, mi nismo kuhali gulaš niti pekli roštilje. ‘Zakon’ je bio ‘jeger’ salama koju su lovci jako voljeli. Onako bi se sastali, narezali jeger i luk i uživali. Na kilometre je po jegeru dišalo. I k tome dobro vino. A jegera tu kod nas neje bilo pak nam ga je svaki četvrtak dovozio mesar iz slovenske Gornje Radgone, zvao se Fras. Kasnije smo odlazili ‘na pečenke’ kod Romana i Zorice Knezić tu dolje v Štrigovu. Kakve su to pečenke bile! Za triput prste za njima polizati. Sve je onda bilo lijepo jer smo mlađi bili, a sada neka ovim, sadašnjim mladima bude lijepo. Jako je lijepo lovac biti!
Kada smo bili kod Vašeg znanca i lovca s najduljim stažem, Franje Karlovčeca, požalio se kako je nekim po njemu zakulisanim igrama ostao bez puške. Imate li Vi svoju pušku?
– Idem po nju kaj Vam ju pokažem. (Rekao sam kako nije potrebno, jer čovjeku vjerujem). Imam pušku, ali ne streljam iz nje, jer ne hodam u lov, a niti je kome posuđujem. Imam odraslog unuka Tomislava i njemu pušku predajem. On je položio ispit za lovca i sretan sam što će biti moj nasljednik. Načekao sam se nasljednika, ali sada mogu kazati kako se isplatilo čekati. Sada on bude u Lovačkom društu Fazan u Štrigovi, i htio bih da bude tamo puno godina. Duže nego sam ja bio.
Bio sam još snažniji vinogradar i vinar, vina su mi dobivala zlatna odličja, a odgojio sam članove obitelji koji danas žive s vinom i od vina. Perjanica je unuk Damir koji mi uvijek donese vino kaj se okrijepim. Sada i Vama natočim. Dobro jer drugačije biti ne može, kada ga se uzgajao sa srcem, kao što sam ga ja srcem i dušom stvarao. Sada je srce slabije, ali uz drage ljude i dobro vino snažnije zakuca. Srce lovačko i vinogradarsko neka kuca i noge neka Vas dobro služe, rekli smo Franji Lebaru na odlasku.
Foto i tekst: Stjepan Mesarić / eMedjimurje