Vijesti
Na groblju u Štrigovi pokopan Franjo Lebar (97), kolega lovac s najdužim lovačkim stažom u Međimurju
U ponedjeljak, 10. siječnja, mnogobrojni žitelji štrigovskog kraja, posebno vinogradari i lovci, došli su odati počast i na vječni počinak na groblju u Štrigovi ispratiti Franju Lebara (97) iz Železne Gore, poznatog i priznatog doajen međimurskog vinogradarstva i vinarstva, piše Medjimurski.hr.
Franjo Lebar iz Železne Gore, rodio se 19. studenoga 1924. godine. Svojim radom i zalaganjem za opće dobro zaslužuje veliku počast i naklon do poda svih međimurskih vinara. Dobitnik je mnogih medalja kao i najvišeg županijskog priznanja Nagrade “Zrinski”, a prije nekoliko godina proglašen je i vinskim vitezom.
Lebar je bio međimurski lovac s najduljim lovačkim stažem.
Pogrebnu svečanost, na kojoj su, uz brojne članove najuže obitelji, bili i najviši općinski dužnosnici, vodio je štrigovski župnik Kristijan Kuhar, a o liku i djelu nadahnuto i vrlo emotivno su govorili: Tomislav Židov, unuk Franje Lebara, zatim David Štampar, predsjednik Udruge vinara “Hortus Croatiae” te Ivan Novak, predsjednik Lovačkog društva “Fazan” iz Štrigove, čiji je gospodin Lebar bio osnivač i dugogodišnji član.
Članovi Lovačkog društva “Fazan” ispalili su i počasni plotun u znak poštovanja preminulom Franji Lebaru, napisao je Ivica Jurgec za Medjimurski.hr.
Prenosimo i crtice iz intervjua koji je Franjo Lebar dao Stjepanu Mesariću za eMedjimurje prije dvije godine.
– Lovcem sam postao ne zato da ubijam divljač nego da se družim s dobrim ljudima, izjavio je svojedobno Franjo Lebar.
Kada ste postali lovac i što Vas je tome dovelo?
– Lovac sam postao po dolasku iz vojske 1948. godine. Bilo je nas petero koji smo rekli da idemo osnovati ili nastaviti lovačko drušvo koje tijekom II. svjetskog rata nije djelovalo. Povod je bila želja za druženjem, a ne toliko lovom, premda je tih godina bilo jako puno divljači. Bilo smo jako disciplinirani, ali veliki prijatelji i kolege. Danas na žalost divljači je sve manje, jer modernizacija u poljoprivredi nije donijela ništa dobro lovcima. Sjećam se kako smo poslije II. svjetskog rata morali za ‘državu’ ustreliti 60 zečeva za mjesec dana. Mi smo ih toliko ustrjelili jedno dopodne. Toliko je zečeva bilo. Srna je bilo jako malo, a danas ih je jako puno. Vidite, kak se to sve spremenilo.
Jeste li imali vlastiti lovački dom gdje ste se družili nakon lova i odmarali umorne noge?
– Ha, ha, ha…, odmarali noge??? Bili smo mladi, zdravi i fletni kak jeleni. Doma nismo imali, pak smo se nakon lova sastajali naizmjenično kod članova društva. Kako je onda država bila Jugoslavija i nije bilo strogih granica, često smo se družili s lovcima iz susjedne Slovenije, ponajprije s onima iz Razkrižja. S njima smo se načešće sastajali i družili kod dragog nam prijatelja i upravitelja Štrigovskog vinskog podruma Viktora Belovića. To nigdra ne budem zaboravio. Viktor je znao narezati meso z tiblice i klobasice, a podrum je imao dobro vino, te smo često doma dolazili kasno u noć. Onda pak su doma bile nevolje. Ja sam se više bojao i sramio pred roditeljima nego pred suprugom, makar sam bio odrastao, dobro sam poznavao strah pred njima. Onda sam do druge nedjelje bio dobar, onda pak znova s pajdašima strah u zaborav i za stolom i kupicom do polnoći. I tak puno puta. No, nikada nismo pčinili nikakvo loše djelo, nego jednostavno nam je bilo lijepo. I zato naglašavama, nije meni bilo stalo da lovim divljač, nego da se družim s ljudima!
Idete li kada u lov i zovu li Vas sadašnji lovci na druženja?
– Zvali su me sadašnji lovci u LF Fazan, ali ne mogu ići. Noge su stare, a srce sve slabije. I kaj da im smetam. Do svoje 86. godine sam se osjećao kao dečko, mogao sam hodati, žuriti se i sve je išlo kak po loju, ali…. A čujem kako se lijepo druže i često puta kuhaju gulaš, imaju dobro vino i lijepo im je . I neka tako bude. Vidite, kad sam bio mlađi lovac, mi nismo kuhali gulaš niti pekli roštilje. ‘Zakon’ je bio ‘jeger’ salama koju su lovci jako voljeli. Onako bi se sastali, narezali jeger i luk i uživali. Na kilometre je po jegeru dišalo. I k tome dobro vino. A jegera tu kod nas neje bilo pak nam ga je svaki četvrtak dovozio mesar iz slovenske Gornje Radgone, zvao se Fras. Kasnije smo odlazili ‘na pečenke’ kod Romana i Zorice Knezić tu dolje v Štrigovu. Kakve su to pečenke bile! Za triput prste za njima polizati. Sve je onda bilo lijepo jer smo mlađi bili, a sada neka ovim, sadašnjim mladima bude lijepo. Jako je lijepo lovac biti!
Imate li Vi svoju pušku?
– Idem po nju kaj Vam ju pokažem. (Rekao sam kako nije potrebno, jer čovjeku vjerujem). Imam pušku, ali ne streljam iz nje, jer ne hodam u lov, a niti je kome posuđujem. Imam odraslog unuka Tomislava i njemu pušku predajem. On je položio ispit za lovca i sretan sam što će biti moj nasljednik. Načekao sam se nasljednika, ali sada mogu kazati kako se isplatilo čekati. Sada on bude u Lovačkom društu Fazan u Štrigovi, i htio bih da bude tamo puno godina. Duže nego sam ja bio.
Predsjednik Lovačkog saveza Međimurske županije Ljubomir Grgec i Izvršni odbor Lovačkog saveza Međimurske županije obitelji Lebar izražavaju iskrenu sućut.