– Meni je odlazak na čeku poput meditacije. Obožavam sjediti na čeki i promatrati kako se životinje kreću prirodom. Najljepše je ujutro kad se sve budi. Lov je prije svega druženje prije i poslije lova, i stjecanje novih poznanstava i prijateljstva kaže 41-godišnja Irena Mikulan iz Donje Dubrave gdje je član tamošnjeg LD Fazan.
66-godišnji kotoripski općinski načelnik Ljubomir Grgec i predsjednik Lovačkog saveza Međimurske županije otac je dviju kćeri, Irene i Lidije. Potajno se nadao muškom potomku kako bi u obitelji nastavili generacijsku odanost lovstvu. To se nije dogodilo, no da se Grgčeva lovačka nit ne bi prekinula pobrinula se njegova starija kći Irena.
Obradovala je oca polaganjem lovačkog ispita i učlanjenjem u LD Fazan Donja Dubrava jer je ona snaha u tom susjednom mjestu. Ljubomir je član LD Jarebica u Kotoribi. Prvi je čovjek međimurskog lovstva pa supruga i majka Evica nedjeljom, kada su oboje u lovu, zna reći kako su „jarebica” i „fazan” u svojem prirodnom okruženju. Ljubomir nikad nije glasno isticao žal za muškim potomkom koji bi krenuo njegovim stopama kada su lov i lovstvo u pitanju, no nesvjesno je doprinio bujanju neopažene strasti, ljubavi i pozitivnog stava prema prirodi i životinjama kod svojih kćerki. Kao male djevojčice nerijetko je Irenu i Lidiju vodio sa sobom u pokoji „kraći” lov na patke i guske, a bile su mu neizostavne pratiteljice kada su zimi odlazili do nastambi, odnosno hranilišta divljači.
– Dekle su bile vesele kaj su mogle pomoći zekićima, srnicama… Svaki ostavljeni klip kukuruza, stručak sijena za njih je to bilo veliko djelo – kaže Ljubomir. Irena je tome postala privržena pa joj je znalo biti i žao kada ju je tata „preskočio” kada je gazeći duboki snijeg odlazio pomagati nemoćnoj divljači.
– Nisam vjerovala da je to za mene prenaporno kako mi je tata govorio i bilo mi je žao. Ne samo što nisam išla s njim već zbog toga što ja nisam za tu nejačad ostavila šačicu hrane – prisjeća se danas i kaže da te trenutke mora vezati s lovom, odnosno da je to odgovor na pitanje – kada je prvi puta bila u pravom lovu?
– Strast za lovstvom je godinama bujalo upravo zato što sam sve to vrijeme voljela i željela biti više vani u prirodi nego u zatvorenom. Često sam kao djevojčica odlazila na obližnja polja u šumarke, a oči su stalno „vrebale” životinje – rekla je i dodala kako to nije prestajalo jer su se njoj s vremenom budila sjećanja na pomaganje divljači.
Postala je svjesna da to pomaganje može materijalizirati tako da se sprijatelji u mjestu s onima koji su imali iste strasti.
– Sve je kulminiralo kada se u mjesnom LD Fazan prije 4 godine učlanio njezin suprug Mario. Bilo je samo pitanje trenutka kada će buknuti ta strast i u meni – nastavlja priču Irena i s ponosom dodaje kako je prije tri godine donijeta obiteljska odluka da se i ona učlani. Službeno je to postala 2017. godine kada je položila lovački ispit prema svim regulama i bez imalo tatinog utjecaja. Prošla je i lovačko krštenje, doduše manje paprenog od muškog, jer su kolege u društvu imali obzira prema dami.
– Bilo je to kada sam odstrelila jednu „visoku” životinju – istaknula je i dodala kako lovci svoja krštenja pamte zauvijek. No, ona ne traži nikakve privilegije, pogotovo ne kada su u pitanju radne akcije, a ravnopravno se nosi i u utrci za lovinom.
Na ulaznim vratima u lovstvo imala si dva učitelja i savjetnika, tatu i supruga., koji se pokazao boljim?
– Naravno da tata koji je lovcem postao s 23 godine, a lovačka znanja i vještine stjecao je uz mog djeda Vinka – rekla je dodajući kako je danas, a tako će i dalje biti, što se tiče lova i lovstva tatina riječ „zakon”.
– Ne samo za mene već i za supruga Maria koji je u tati prepoznao odličnog učitelja lova, a tu se je onda umiješala i politika pa u našim kućama, kada se nađemo zajedno, prevladavaju dvije teme – lov i politika. Iz potonjeg se isključujem, no u razgovoru o lovstvu želim biti ravnopravna i jednako cijenjena – priča Irena te dodaje kako će njezin utjecaj po tom pitanju rasti pogotovo jer se je odlučila stručno usavršavati.
– Prije dva mjeseca položila sam ispit za ocjenjivača lovačkih trofeja jer me to zanima. Najljepše je promatranje životinja, njihovo praćenje i tek se onda procjenjujete koje je grlo za odstrel. Ako više znaš o trofejima lakše odlučuješ koje je grlo za odstrel – obrazložila je svoju odluku.
Predrasude, žene lovci?
– Nikako ne bi trebalo to isticati. Čak držim da je premalo žena lovkinja. Većina lovkinja odrasla je u lovačkim obiteljima i s tim su rasle, pa je logično da su se odlučile baviti lovstvom. Ravnopravna sam s muškim članovima društva. Što se tiče predrasuda o ženama u lovu, nikad nisam doživjela neugodnosti, naprotiv, svima je drago što smo dio LD kao i još jedna moja kolegica – kaže i izražava radost da sklonosti prema tom hobiju pokazuju i njihove tri kćeri, 14-godišnja Alma, godinu dana mlađa Ria i 10-godišnja Ena.
– Kada one idu s nama u prirodu na „druženje” s divljači u njima vidim sebe i svoju sestru Lidiju – dodat će.
Što te u lovu najviše okupira?
– Prije svega ljubav prema njemu, kretanje po prirodi i preferiram skupini lov. Nije mi strani niti boravak na „čeki”. Meni je boravak na njoj poput meditacije. Obožavam sjediti i promatrati kako se životinje kreću prirodom. Najljepše je ujutro kad se sve budi…Lov je prije svega druženje prije i poslije lova i stjecanje novih poznanstava i prijateljstva, a što je nešto najdragocjenije – završila je i obećala sebi i zainteresiranim ženama da će biti pobornica omasovljenja Lovačkog saveza Međimurske županije ženama.
Irena je po struci trgovkinja. Već sedmu godinu u OPG-u Siladi u Kotoribi kao voditeljica maloprodaje.
Mladen Grubić / eMedjimurje.hr
